Autor: Ante Sičić

U svibnju 2025. Ana i ja zaputili smo se u Švedsku povodom trodnevne konferencije u Norrköpingu. No, odlučili smo to pretvoriti u 10 dana godišnjeg odmora kako bismo istražili Švedsku.

Björnlunda, I. epizoda

Avantura započinje iskrcavanjem iz aviona na štokholmskoj zračnoj luci Arlandi. Odmah po kročenju na skandinavsko tlo, osupnuo nas je neki stran osjećaj – bili smo usred zračne luke koja je veličine manjega grada, prepuna ljudi, a nema buke, svi su mirni i staloženi, a zraku je sumnjivo manjkalo smoga.

Dok su nam se sinusi napaćeni ispušnim plinova nervoznih hrvatskih automobila koji jure na posao privikavali na čistoću, a ljudi oko nas se kretali u nevidljivim i pravilnim trakama po hodnicima, zaputili smo se prema stanici koja će nas odvesti do selca zvanog Björnlunda (Medvjedgaj, švedski: björn – medvjed, lund – šumarak, gaj).

Stanica se nalazi u tunelu jedan kat ispod zračne luke, i više-manje svi vlakovi koji prolaze kroz Švedsku staju na njoj, što je naravno iznimno praktično – „tko bi rekao da se promet može riješiti planskom infrastrukturom“, komentirali smo naglas.

Po dolasku u Björnlundu, pozdravili smo se s domaćinima, Thomasom i Tanyom, koji su nas odveli do gäststuge (hrv. kućica za goste) te smjesta odlučili odraditi tupplur (eng. powernap) kako bi smogli snage za 3 dana intenzivnog druženja.

Nakon krevetne infuzije odgegali smo se nekoliko metara do glavne kuće te nam je Thomas pružio delikatni švedski specijalitet – korv (hrenovka/kobasica), a Tanya limenku Aybro-a, pivo koje je naziv dobilo prema pogrešnom američkom izgovoru piva Åbro.

Upoznali smo se i s djecom – osamnaestogodišnjom Leonom koja uči danski iz ljubavi prema Madsu Mikkelsenu i četrnaestogodišnjim Gustavom koji je zaluđen svojim nabrijanim automobilom, vrstom automobila koju neformalno zovu traktor ili raggarbil („curolovac”, ragga – juriti cure, bariti, bil - automobil).

Takve automobile popularizirao je švedski country glazbenik Eddie Meduza, koji je prije dvadesetak godina preminuo od ciroze jetre. U Švedskoj, bar u onoj izvan većih gradova, izrazito je prisutna kultura posjedovanja starih Volvoa, glomaznih američkih pick-up truckova i širokih oldtimera, koje u slengu zovu amerikanare (Ameri) ili jänkare (Jenkići).

Takve automobile voze Švedi svih uzrasta i spolova, najčešće obučeni u karirane košulje i lovačke šilterice, što im pridaje izgled kanadskih drvosječa. Zanimljivo je da u Švedskoj i tinejdžeri između 15 i 18 godina također imaju pravo položiti vozački, no dok ne navrše punoljetnost, vozilo im se spravicama ograniči na 30 km/h i dvije brzine.

Može ih se prepoznati po crvenom trokutu koji su dužni zalijepiti na automobil i suviše glasnoj rock ili country muzici kojom kompenziraju svoj brzinski hendikep.

Gäststuga

Navečer smo preko domaćina dobili VIP ulaznicu za ekskluzivni seoski parti koji se održava u garaži. Naime, lokalni djedica, zvan Micke, svakih nekoliko tjedana organizira privatni parti u svojoj radionici te mještanima šalje pozivnice na mejl. U garaži se prodaju piva po cijeni od 25 SEK, što ispadne otprilike 20 HRK ili 2 €, dok u restoranima i kafićima ne ide po cijeni nižoj od 65 SEK.

„Kako je ovo uopće legalno u Švedskoj?“, upitali smo i dobili odgovor da zapravo i nije, osim ako se cijeli događaj ne smatra samo privatnom feštom. Tako da, ako ovo čitate, molio bih da sirotog Mickea ne prijavite Skatteverketu (Porezna uprava).

„Super što je pivo ovdje ovako jeftino“, komentirala je Tanya dok smo čekali za šankom, „podsjeća me na ljetovanje u Hrvatskoj 2012.“ Eh, da joj je samo znati…

Rukovavši se s Mickeom, osjetio sam da mu na ruci nedostaje kažiprst. Poslije sam upitao Thomasa kako se to dogodilo, ali rekao je da ga nitko nikad nije pitao, vjerojatno zbog švedske kulture da se nikad ne zabada nos u tuđe poslove, što vjerojatno ima veze i s konceptom Jantelagen, nepisanim skandinavskim zakonom koji ukratko rečeno nalaže da nikad ne smiješ misliti da si bolji od drugih te da te se drugi ne tiču.

Džuboks u Mickeovoj garaži

Nakon runde piva po hrvatskim cijenama iz doba kneza Trpimira, otkrili smo i drugu prostoriju u garaži, radionicu u čijem su kutu ležali gramofoni i nemali broj ploča. Ana i Leon odmah su se bacile na posao i preuzele ulogu DJ-eva.

Dok je Micke pomno pratio svaki pokret pri mijenjanju ploča a pripiti Švedi plesali uz stare rock hitove, među lokalcima sam zamijetio jednog koji istupa iz gomile, dugokosog i bradatog metalca odjevenog u najcrnje i najsvilenije ruho urešeno natpisima znamenitih black metal bendova, mladića strahotnog imena Tim. Nakon kratkog razgovora, metalac se ispričao i krenuo doma, pretpostavio sam da mu hard rock nije bio dovoljno tvrd.

Gramofoni u Mickeovoj garaži

Nakon još piva koliko je prstiju na Mickeovoj desnoj ruci, sazvan je fajrunt. Na putu kući, da nismo škicnuli u mobitele ne bismo ni shvatili da se kazaljka na satu već bližila ponoći – u ovo doba u Švedskoj sunce praktički nikad ne zalazi, tako da uvijek ima dana, što je obrnuto od švedske zime.

Taman prije nego što smo došli do kuće svojih domaćina, s vrata susjedne, identično sagrađene kuće, provirila je crna prilika – bio je to Tim, odjeven u pokućno izdanje, što je značilo odjeven jednako kao i prije, samo ovaj put s natikačama. Pozvao nas je da svratimo jer želi s nekim podijeliti Iron Maiden viski.

Prije nego što smo stigli sjesti za stol na njegovoj terasi, ispred kuće pojavio se razlupani raggarbil, iz njega su izašli Gustav i neki njegov pajdaš opasnog izgleda. Pozvali su nas na vožnju. Ana, Leon i ja nismo htjeli propustiti priliku da to proživimo te smo se smjestili na stražnje sjedalo.

Iza nas, cijeli gepek tog Volvo karavana bio je prenamijenjen i ispunjen dvama velikim zvučnicima. Pajdaš je vozio, a Gustav navigirao kroz šume Medvjedgaja dok nam je leđa bolna od putovanja masirao bas Meduzina hita Gasen i botten (Gas do daske).

Razlupani jänkare bauljao je žalom kao poskok na kofeinu, a gume se pržile kao sirovo jaje ostavljeno na kamenu pod hvarskim suncem u kolovozu. Nakon desetak minuta lude vožnje šumom, dospjeli smo do električne ograde gdje je cesta završavala.

Krdo znatiželjnih krava poredalo se u orkestar iza ograde i počastilo nas mukanjem. Pozdravili smo ih i zaputili se natrag do sela gdje smo se priključili ostalima i ostatak večeri skrušeno i bez mogućnosti izbora proveli slušajući najprobranije i najagresivnije metal izvedbe.

Fešti je došao kraj, a Sunce je još stajalo na obzoru. Otišli smo do gäststuge, blindirali prozore dekama, navukli maske za spavanje i utonuli u švedski san.