Midsommar u Švedskoj iz oka našeg učenika
Autor: Josip KresovićKvällens gullmoln fästet kransa…
Nekih pet sati automobilom od Stockholma, u regiji Dalarna, nalazi se Sälen. Tu se svake zime održava Vasaloppet, najstarija cross-country skijaška utrka na svijetu. S početkom ljeta nema previše ljudi, a temperature dosežu maksimalno 25 ugodnih stupnjeva.
Nedaleko od centra, u potpunoj tišini, osim pjeva ptica i šuma obližnjeg potoka otvorili smo vrata tipične švedske kolibe (sommarstuga) Klasovih roditelja. Ostatak uređenja u stilu 70-ih nadopunjeno snažnim skandinavskim simbolima ostavlja poseban dojam švedske udobnosti (švedski: mysig).
Klas, Astrid i Frederik su bili posebno motivirani da doživim pravi švedski midsommar, a to je započelo pletenjem vijenaca od cvijeća (kransen) koji se tradicionalno stavljaju na glavu.
Stol kojeg smo iznijeli na terasu polako se počeo puniti različitim specijalitetima: senapssill (senf s haringom), färskpotatis (mladi krumpir), rökt lax (dimljeni losos), västerbottenost (västerbottenski sir), inlagd sil (ukiseljena haringa), crème fraîche (kiselo vrhnje), rädisa (rotkvica), tunnbröd (hrskavi kruh), smör (maslac).
Dok se pripremao, sada već kasni ručak, ja sam počeo s pripremom torte od jagode (jordgubbstårta) za poslije. Negdje oko pet popodne, okupili smo se oko prepunog stola, noseći svatko svoj vijenac oko glave.
Obećao sam nazdraviti s domaćinima, a imao sam pak mogućnost izabrati iz niza alkoholnih žestica različitih okusa. Uz pjevanje zdravice (snapsvisa), eksao sam žesticu od bazge.
Iako je vrijeme prolazilo, svjetlo nije nestajalo. Uvijek istog intenziteta sunce se probijalo kroz oblake. Bili smo okruženi drvećem i ostalim vikendicama, ali do sada nismo sreli nikoga, već bi tu i tamo prošao pokoji automobil. Tišina je bila nevjerojatna. Gotovo jeziva, ali na dobar način.
Astrid i Frederik su se odlučili za tradicionalni ponoćni kupanac u obližnjem potoku. Nedaleko od kuće, spustili smo se strmim i mahovinom obraslim brdom u malenu udolinu. Nije bilo nikakvog naznačenog puta, samo meka divlja površina u koju upadaš svakim korakom.
Tu, između borova, krivudavo je tekao potok širine nekoliko metara. Spustio sam ruku u hladnu vodu. Odmah sam znao da neću biti taj koji će večeras zaroniti. Astrid i Frederik su nevoljko ušli, a manjak sunca i hladnoća potoka ih je brzo potjerala van. Ipak, osvijetljena noć je bila magična. Tu i tamo se mogao čuti pjev noćnih ptica, a maglica ponoćnog sumraka je obojala cijeli pejzaž.
Kući smo, ipak, naložili malo vatre, a Klas je pustio playlistu najpopularnijih švedskih ljetnih pjesama od 70-ih nadalje kao što su Sommartid od Magnusa Uggle i Sol, vind och vatten od Teda Gärdestada. Uz svaku su imali poneku anegdotu koje su se prisjetili. Oko tri sata smo otišli spavati. Svjetlo zapravo nikad nije zašlo jer se već nazirala zora.
Ujutro me probudilo sunce ulazeći kroz maleni prozor u sobu. Postajalo je vruće (za švedske standarde) i odlučio sam da ne mogu propustiti priliku, a da se ne okupam u potoku.
Frederik i ja smo se spustili istim putem. Htio je dokumentirati moj iznenadni inat. Gackajući po svježoj mahovini spustio sam se u potok. Hladna voda mi je dosezala bedra. Spustio sam se do vrata i brzo izašao dršćući tražeći zrake sunca između borova da me ugriju, a tijelu se polako počela vraćati toplina. “Vad fint!” - vikao je Frederik.
Iza ručka, koji je bio kombinacija ostataka od jučerašnje gozbe, iskoristili smo priliku da posjetimo obližnji nacionalni park Fulufjällets s najvišim vodopadom u Švedskoj. Vrijeme je, kako to obično biva, bilo mješavina kišice i sunca.
Krenuli smo okolnom planinarskom stazom da vodopadu možemo pristupiti s vrha. Što smo se više penjali to je tlo postajalo sve zelenije i zelenije, a čak su i stijene bile obojane zelenim nijansama. Sve se nekako pretapalo jedno u drugo.
Negdje na pola puta smo se našli na samom vrhu planine gdje se pogled protezao duboko u tamnozelenu šumu ispresijecanu plohama niskog žbunja. Uskoro smo mogli čuti i šum vodopada. Silovita bujica je cijepala kameno grotlo prskajući kapljicama koje je vjetar nosio metrima uokolo.
Iznad vodopada se nalazio most putem kojeg se moglo prijeći na drugu stranu. Tamo smo se zadržali. Naime, otkad me Ante Sičić, moj profesor švedskog u Skandikumu upoznao s pjesmom Näcken autora Erika Johana Stagneliusa nisam prestajao pričati o njoj Šveđanima oko sebe.
Tako je pala odluka prije puta da izrecitiram pjesmu, doduše obučen (Näcken, koji je predstavljao mitološko biće, obično se u literaturi opisuje kao gol), negdje u prirodi kada budemo slavili midsommar. Eto, tako sam ja na vrhu vodopada s Iphoneom u rukama izveo dramatičnu recitaciju: “Kvällens gullmoln fästet kransa…” . Tko je bio oduševljen, a tko je cringeao ne mogu sa sigurnošću reći.
Spustili smo se niz strminu ispod vodopada i gledali popodnevno sunce koje je probijalo kroz raspršene kapljice. Mokri do kože, vratili smo se natrag drvenim mostom koji je vodio sve do izlaza iz parka.
Tu večer, kako se naš vikend bližio kraju, nevoljko smo počeli shvaćati kako nas čeka dug put nazad za Stockholm. Ponovno u dnevnoj sobi, založili smo vatru i udobno se smjestili. Tasha, kujica koja je bila s nama, imala je svoje mjesto u posebnoj fotelji preko puta nas, povremeno žicajući češkanje od svakoga.
Uz pucketanje vatre sjedili smo pričajući, uz povremene duge tišine, samo uživajući u zadnjim trenutcima ovog druženja. Nebo kroz prozor je bilo obojano gradijentom narančaste i tamno plave i sunce se polako počelo penjati. Ne znam koliko je bilo sati kada smo svi opet zaspali.
