autor: Ante Sičić

Björnlunda, II. epizoda

Za doručak nas je na stolu dočekalo desetak vrsta knäckebröda (švedskoga tankog dvopeka), razne salate od račića kao što su skagenröra (naziv dolazi od danskoga grada Skagena gdje se ti račići hvataju) i räksallad (salata od račića), smör (maslac), Kalles (marka paštete od kavijara od bakalara u tubi) te inlagd gurka (slatki konzervirani krastavci).

Pijani od više rakova nego što smo vidjeli u cijelom životu i omamljeni maslacem koji ima potpuno drugačiji okus, pomislili smo da nam se svijet izokrenuo kad smo otišli do zahoda oprati zube – kvaka je bila obrnuto ugrađena u vrata, odnosno luk kvake išao je prema gore, umjesto dolje kako to inače biva kod nas, a ključanica je stajala na donjem, umjesto na gornjem dijelu.

Zbog toga se vrata u Švedskoj zaključavaju u lijevu, a otključavaju u desnu stranu, na što se nikako nismo mogli naviknuti. Ta skandinavska potreba za obrnutošću podsjetila me na činjenicu da se u Švedskoj do 1967. vozilo lijevom stranom ceste.

Naime, 3. rujna 1967. poznatiji u Švedskoj kao Dagen H (dag – dan, H – skraćeno od höger [desno]) bio je dan kad je švedska vlada, unatoč 83% glasova protiv, službeno uvela promjena na vožnju desnom stranom ceste.

Bio je to jedan od najkaotičnijih dana u povijesti Švedske, dan kad se dogodilo mnoštvo sudara i cijeli narod izgubio razum, zbog čega mu uistinu možemo pridati naziv švedski Dan D(esno).

Smiješno je to što je to bio drugi put u povijesti da se Dan D zbio u zemlji Sjevernjaka, budući da Normandija dolazi upravo iz naziva norman – čovjek sa Sjevera, što je bio stari naziv za Vikinge koji su se na poziv franačkoga kralja naselili u tu pokrajinu na sjeveru današnje Francuske.

Kratki izlet do Stockholma

Kao što se povijest uistinu ponavlja, tako smo se i mi nakon doručka zaputili na jednodnevni izlet te vratili u Stockholm kroz koji smo bili prošli vlakom s Arlande. Stockholm je zbog svog arhipelaga koji je srce Švedske i kanala koji ga prokrvljuju poznat i pod nazivom Nordens Venedig (Venecija Sjevera).

Odmah po izlasku s glavnog kolodvora ugledali smo velebne žute i svijetle građevine čiji se odrazi mreškaju na crnoj vodi koja ih opasava. Ugledali smo i trajekt do Birke, pradavnog naselja, jednog od prvih na ovim prostorima. Nažalost, predviđeni raspored razgledavanja gušći od šipka nije nam ostavio vremena za i taj izlet te smo šetali dalje metalnim mostom za pješake.

Razmišljajući sjetno o Birci, sjetio sam se kako nam je Thomas ispričao da mu je majčino djevojačko prezime Viking i potječe upravo iz tog kraja na zapadnom dijelu arhipelaga. Prva na dnevnom redu bila je Riddarholmskyrka, crkva u kojoj je pokopana većina švedskih kraljeva te u kojoj je glavna atrakcija crvenkasti kraljevski sarkofag težak 20 tona.

Nakon Gamla Stan (Starigrad) i Kungliga Slottet (Kraljevska palača), posjetili smo Muzej ABBA-e gdje smo imali priliku vidjeti originalne obleke, sjediti u Land Roveru s turneje te iskusiti hologramski koncert.

Za kraj nam je ostalo vremena za Vikinški muzej, u kojem nas je vodička provela kroz povijest tih starih siledžija i moreplovaca, koji su zapravo samo bili neshvaćeni težaci željni topline, obradivih površina, kave i vina, nešto kao današnji Zagorci.

Vodička mi je neočekivano dopustila da se slikam s kopljem i opremom

Topli švedski zagrljaji

Pri povratku u Björnlundu, upoznali smo susjede – Mickea i Moniku koju su bili pozvani na večeru. Moja dalmatinska nutarnja nadzorna kamera smjesta je uočila da nešto ne štima. Kako sam ubrzo saznao, Micke je zapravo bio – Mićo, s očeve strane Hrvat iz Trilja, a s majčine Šveđanin.

Izgledao je tako krški, kao uobičajeni čovjek iz Dalmatinske Zagore koji naginje bevandu nakon dana provedenog u okopavanju krumpira, ali njegovi blagi pokreti, tople facijalne ekspresije i spokojna intonacija bili su skroz na skroz švedski. Gledanje njega bilo je kao prozor u neku drugu dimenziju, u neku drugu stvarnost onoga što znači biti Hrvatom.

Slično njemu, Monika je po majci bila Tajlanđanka, a po ocu Šveđanka. Udubljenost u razgovor s njima prekinuo je uzvik da je večera spremna. Tanya nas je prije putovanja bila pitala imamo li kakvih alergija, na što smo odgovorili da imamo iznimno smrtonosnu reakciju na bezalkoholno pivo.

Stoga je mogla kuhati što god želi, a to je značilo vrhunsku hranu budući da je nekoć radila kao chef u restoranu. Na meniju je bio tajlandski curry od, tko bi rekao, račića!

Za desert nas je čekao rabarberpaj (pita od rabarbare) sa sladoledom od vanilije. Iako ne toliko poznata u Hrvatskoj, rabarbara je iznimno popularna u Švedskoj kao slatko jelo, a može se od nje raditi i sok ili džem. Njezini glomazni listovi izgledaju slično kao kelj ili kupus te bi se vrlo lako mogli koristiti kao lepeza u vrućim ljetnim danima, dok je njezina stapka žarko crvena što joj daje upečatljiv izgled.

Večer smo proveli ispijajući vino i slušajući Olivera Dragojevića. Bio je to pravi posrtaj u nostalgiju – pričalo se o Tanyjinoj baki koja je ovamo došla iz Rusije, Monikinoj majci iz Tajlanda koja je nije podučavala materinjem jeziku jer se bojala da će zbog njega patiti švedski, običajima iz Mićina rodnog kraja, kao što su Sinjska alka, klape, ganga i dalmatinska rabarbara za ručak šest dana u tjednu (čitaj: blitva).

Došao je dan odlaska iz Björnlunde, nakon već standardiziranog doručka, za ručak nas je opet dočekao Thomasov specijalitet – korv. No ovaj put nije to bio bilokakav korv, ovo je bio knake, kobasica koja pucketa u ustima kad se odgrize, odakle i dolazi naziv (knaka – pucati, pucketati).

Thomas nas je ponudio nekim zelenim umakom, kad smo pobliže pogledali tubu shvatili smo da je to gurkmajonnäs, majoneza od krastavaca. Ovi Šveđani su stvarno ludi, pomislio sam pun skepse, no razuvjerio sam se u trenutku kad je pod mojim sjekutićima krcnula kobasica obavijena neonskim umakom od švedskih krastavaca.

Da, Švedi su ludi, ludi geniji! Ako zađete u raširene švedske trgovine ICA ili COOP naći ćete više vrsta umaka nego što ima Volva na parkingu ispred, što gotovo uvijek biva blizu troznamenkaste cifre.

Mićo se u dogovoreno vrijeme svojim džipcem dovezao svih 10 metara do kuće naših domaćina te smo prtljagu smjestili u gepek. Zatim se dogodio još jedan, nepredviđeni, ali također vrlo švedski, moment – domaćini su nas pitali mogu li nas zagrliti.

Bilo je svakako simpatično što su pitali za dopuštenje, ali značajnije je bilo to što je to označavalo prekretnicu u odnosu sa Skandinavcima. Sad uistinu možemo reći da se poznajemo.

Runske stijene

Thomas nas je odlučio ispratiti cijelim putem i sjeo na prednje sjedalo, vjerojatno se nije mogao suzdržati a da ne pokazuje put Mići. Odmah mi je bilo jasno odakle Gustavu geni za navigiranjem.

Put nas vodi do Norrköpinga, grada u kojem će se održati Anina konferencija. Na neočekivanu sreću, Thomasovo navigatorsko šesto čulo uputilo je Miću na staru cestu, umjesto na brzu na kojoj se stvorila kilometarska gužva – bio je kraj četverodnevnog vikenda te su se ljudi vraćali iz svojih sommarstuga (švedski: vikendica, ljetna koliba) u veće gradove.

Naime, Thomas se dosjetio da pored stare ceste možemo vidjeti runstenar, odnosno prastare stijene s runskim natpisima.

Nakon slikavanja pored tih skandinavskih stećaka u koje su Thomasovi preci uklesali hvalospjeve o ovome ili onome bogatom poglavici, pomislio sam kako je bilo prikladno još jednom podsjetiti se davne prošlosti Švedske prije nego što dospijemo u Norrköping, grad na vodi obilježen mnoštvom industrijskih građevina, grad u kojem nas čeka malo recentnija švedska ostavština te koji će nam pokazati kako je simbioza starog i modernog uistinu moguća.

Kratki izlet do Stockholma i topli švedski zagrljaji