Danci i Frankopani u Norrköppingu
Autor: Ante SičićPo izlasku iz Mićina automobila i pozdravu s njim i Thomasom, ispred i iznad nas stvorila se visoka kvadratna zgrada našeg hotela. Ta građevina zapravo je nekoć bila zgrada glavnog kolodvora, što se i vidjelo iz njezine rustikalne, ali profinjene, vanjštine. To je ujedno značilo i da je hotel smješten u samom centru grada te da smo imali idealnu polazišnu točku s koje smo mogli pješačiti bilo kamo u kratkom roku.
Grad Norrköping (u prijevodu sa švedskog Sjeverno mjesto) jedan je od više švedskih köpinga i jedan od većih Švedskih gradova, iako se njegova veličina jedva osjeti, nalazi se na rijeci Motali koja ga je kroz povijest učinila idealnim za trgovinu i industriju.
Prije upuštanja u razgledavanje, morali smo odraditi i cijelu svrhu našega putovanja – Ana je u Norrköping došla na višednevnu strukovnu konferenciju, a prvi njezin dio podrazumijevao je upoznavanje u pubu zvanom Harris.
Budući da će Ana na konferenciji biti 3 dana, a ja nisam imao pametnijeg posla, zacrtao sam si da se potrudim što bolje infiltrirati u konferencijske aktivnosti koje su se ticale druženja.
Ušavši u Harris, dočekali su nas organizatori konferencije, poslagani oko visokoga stola s kojeg su ljudima dijelili kartice s imenom. Desni od njih, očito glavni, predstavio se kao Peter te odmah s nama zapodjenuo razgovor.
Izgledao je kao pljunuti Fran Krsto Frankopan s nekadašnje novčanice od 5 kuna (osim što je bio ošišan na lonac) - izdužena faca, blago buljave oči i srednjovjekovni brk. Njegove starohrvatske facijalne linije potvrdila je i činjenica da mu je baka podrijetlom iz Hrvatske, kako nam je rekao, suzdržanog stava kako i priliči pravim Šveđanima.
Upitao sam Petera smijem li biti tu večeras, uz uvjet da plaćam za sebe, iako nisam sudionik na konferenciji. Na moje pitanje je ostao blago zatečen, vjerojatno ne očekujući da će to netko zatražiti te se blago nasmijao i pristao.
Da su Šveđani gostoljubivi, podsjetila nas je i Peterova gesta kad smo mu rekli da nakon konferencije idemo za pokrajinu Dalarnu. Naime, Peter je rodom iz Faluna, najvećega grada te pokrajine te se neočekivano ponudio povesti nas automobilom nakon konferencije.
Budući da je njegov plan bio ići dva dana nakon nas, a i da djelatnici Švedskih željeznica ne bi posumnjali da smo dvoje duhova koji se već danima ne koriste svojim rezerviranim putovanjima vlakom, morali smo pristojno odbiti njegovu dobrodušnu ponudu.
Ostavivši potomka Frankopana da u miru dočekuje i druge uzvanike, razmišljali smo koja je najbolja taktika za upoznavanje s ljudima koji su već zauzeli pozicije na utvrđenim visokim stolovima i agresivno se socijalizirali.
Odlučili smo sjesti za prazan stol i čekati tko će se upecati. Nakon što smo naručili dvije porcije köttbullara (mesnih okruglica) s umakom koji se ispostavio nama jedan od najboljih koji smo ikada kušali, jednostavno zvanim brun sås (smeđi umak), za naš stol ubrzo je zagrizlo troje zanimljivih prilika.
Prvi je bio šutljivi i niski Bugarin garave kose i smješka koji mu je podizao obraze tako da mu se oči zatvore. Za njim je uslijedila visoka Ruskinja kose uređene kao jedna od dama iz romana Agathe Christie. Posljednji je došao stasom i glasom velebni Nizozemac čiji gromoglasni smijeh vjerojatno može rascijepiti planinu i zaustaviti tsunami.
Dok je Ruskinju izjedala nervoza oko socijaliziranja, a Bugarin pristojno i u tišini čekao svoj red na repliku, Nizozemac se predstavio kao bajker. „Mora da ste došli motorom“, komentirao sam. Nakon topovske salve njegova smijeha, objasnio je da mu to nije način života, već prezime, koje se zapravo piše Bijker i znači pčelar.
Nakon još malo stručnih razgovora koje nisam u potpunosti razumio, od naše novopečene škvadre ostali smo samo mi i Bugarin s kojim smo otišli do šanka po pivo. Čekajući u redu, ubrzo nam se pridružio i Austrijanac Max, čovjek s naočalama i dugom kosom svezanom u rep ispod kape čiji je pogled odavao granicu ludoga genija i zabavnog klauna.
Dok su Ana i Max pričali, Bugarin mi je rekao kako već osamnaest godina živi u Danskoj, na što sam se odmah prešaltao na danski radi prakse. Kad mi je obznanio kako mora na spavanac te kako se u pubu nalazi troje Danaca, zamolio sam ga da me odvede do njih kako bih se iskušao u govorenju tog jezika gotovo vanzemaljskog izgovora.
Max je bio totalni luđak, dakle Ana je bila u sigurnim rukama, pomislio sam i uputio se za sitnom siluetom svoga pospanog bugarsko-danskog vodiča. Sukladno uputama njegova kažiprsta, smjelo sam se uputio prema visokom stolu za kojim je sjedilo troje muškaraca.
„Čuo sam da ste Danac“, razbio sam led uputivši riječi očitomu Dancu među njima, opasanom riđom bradicom i starinskom kapicom. „Dobro ste čuli, zovem se Klaus“, rekao je riđobradi gospodin nakon čega smo se nakratko raspričali o Danskoj.
Za stolom je sjedio i Hans, Nizozemac dugog lica i usta u vječitome smiješku te je strpljivo pričekao da Klaus i ja završimo svoj razgovor na danskom. Klaus me odveo do još jednog Danca, koji se predstavio kao Jesper Nielsen.
„Naravno da se tako zoveš“, promrmljao sam sebi u bradu i neprimjetno se osmjehnuo. Naime, njegovo ime danski je ekvivalent Ivanu Horvatu te postoji tisuće njegovih imenjaka i prezimenjaka, zbog čega sam se i usudio napisati njegovo puno ime, a da me ne bude strah da će ga netko pronaći na društvenim mrežama.
Zbog njegove iznimno bijele puti i žute kose, Ana i ja smo ga naknadno prozvali Sirko, što se unatoč svemu pokazao kao neprikladan nadimak u trenutku kad smo saznali da je vegan. S njim sam otišao do Ane i Maxa gdje smo proveli još neko vrijeme pričajući o svemu i svačemu te na posljetku otišli na zasluženi počinak u hotel.
Iduća smo tri dana proveli jutra u blagovaonici hotela gdje nas je za doručak čekao švedski stol. Zasigurno ste se oduvijek pitali kako Francuzi zovu francusku salatu, Bečani bečki šnicel i Grci grčki jogurt, e pa vrijeme je da saznate kako Šveđani zovu švedski stol. Naime, zovu ga smörgåsbord ili u prijevodu „stol sa sendvičima“, što je prvi put zapravo upotrijebljeno 1974. u jednoj zbirci kratkih priča.
Budući da je Ana većinu dana bila zauzeta predavanjima, ja sam većinu vremena provodio šetajući i ispijajući kavu. Jednom prilikom dok sam sjedio ispred kafića, pio kavu i jeo meni najdražu švedsku slasticu zvanu morotskaka (torta od mrkve), mahnuo mi je čovjek dugog lica i sitnog smiješka, bio je to Hans.
U tom trenutku sam shvatio da je on zapravo jedan od vodećih faca u svom području te da mi je Ana o njemu pričala već barem šest mjeseci. Ostatak putovanja sam zbog toga proveo zadirkujući Anu kako sam popularan i kako mi se Hans glavom i bradom javlja dok uživam u švedskoj kavi.
