Lesetips - zašto čitati na nynorsku?
U više sam navrata čuo da je nynorsk od pučkog pravopisa postao jezik kulture i da sve više suvremenih autora piše na način koji vjerno odražava lokalni govor. Iako se procjenjuje da broj Norvežana koji koriste nynorsk postepeno opada i da bokmål polako ali sigurno širi svoju dominaciju, sve više pisaca služi se nynorskom. Kad usto nadodamo da izdanja na nynorsku iz godine u godinu osvajaju najprestižnije nagrade žirija i publike, dojma sam da mu možda ipak ne ide toliko loše. Ili se ipak radi “samo” o književnosti? Na svoju sreću našao sam se u prilici čitati upravo jedno takvo izdanje - kratki roman Fiskehuset književnika i glazbenika imena Stein Torleif Bjella.
Fiskehuset je pisan kao dnevnik u kojem nećak iz prvog lica opisuje lov na pastrve sa svojim starim čangrizavim stricem. Nije slučajno da se radnja odvija u dolini Hallingdal u istočnoj Norveškoj, Bjellinom rodnom kraju koji, dijelom zbog veličanstvene prirode i dijelom zbog jedinstvenog dijalekta, daje logičan okvir romanu. Bjella se u romanu služi suvremenim nynorskom, ali u dijalozima koristi isključivo “tvrđu” verziju hallingdalškog dijalekta koji svojom autentičnošću čini Fiskehuset posebnim čitalačkim doživljajem.
“E veit ko du tenkji, men du ska alder ha motor her. Du ska slite, bruke armadn, magjin, ryggen og føtadn. Fordi du har godt tå di. Den dagen du ikkji klara det, sko are ro båten. Den dagen du ikkji klara å gå te Storsenn, ska du syte for at are gå hit og ordna upp.”
Iako sam se na početku malo mučio s dijalektom strica Ivara, stranice svakog idućeg poglavlja listao sam sve brže. Mestringsglede je norveška riječ koja bi doslovno značila “radost savladavanja” npr. nekog novog znanja ili vještine. To polazno zadovoljstvo učenja novih riječi ubrzo je zamijenio neobičan i teško opisiv osjećaj ekskluzivnosti i pripadanja. Činilo mi se kao da postepenim usvajanjem dijalekta ne dobivam samo potpuniji uvid u tajni jezik likova, već i u njihov pogled na svijet. Svakodnevne crtice iz ribolova dobile su na težini, a replike dvojice likova otkrivale su čitavu paletu karakternih nijansi.
Čitajući Fiskehuset pomislio sam koliko bi teško bilo prevoditi ovakvo djelo bez da se naruši magija lokalnog govora. Budući da sam i prevoditelj po struci, malo me je sram priznati da se gotovo uvijek odlučim na izvornu varijantu unatoč izvrsnim prijevodima na hrvatskom. Možda ponajviše zbog te dimenzije jezika koja se posebno osjeti u Fiskehusetu i sličnim djelima na dijalektu. Hallingdal i njegov govor su jedinstveni. Kad bi ga prevodili na standard, u potpunosti bi ga ogolili pjesničke romantike. Prevođenje na neki od hrvatskih dijalekata bio bi Sizifov posao. Koji dijalekt odabrati i ima li to uopće smisla?
Dok sam čitao roman, zamišljao sam kako bi ovaj dijalekt mogao zvučati, a konačni sam odgovor dobio slušajući Bjelline pjesme.
Ako se upustite u čitanje na izvornom jeziku, nemojte manično prevoditi svaki izraz koji ne poznajete. Dopustite dijalektu da vas prebaci kroz vrijeme i prostor. Zato toplo preporučam svima koji su na nešto višoj razini norveškog (B1-B2) da se okušaju u nynorsku i dijalektima. S malo truda dobit ćete uvid u nešto drugačiju, ali nimalo manje bitnu perspektivu norveške misli i osjećaja.
