Bokmål ili nynorsk?
Jedno od prvih pitanja koje me učenici pitaju na tečaju norveškog je: “Koji ćemo norveški učiti?” Možda zvuči malo neobično, ali norveški uistinu ima dva službena pisana jezika ili preciznije, dvije pisane varijante istog jezika. Kako je do toga došlo, kako to danas izgleda u praksi i najbitnije od svega: “S kojim pobogu početi ako hoću učiti norveški?!”
Otići ćemo nakratko u prošlost koju je Norveška dugo dijelila s Danskom. Od 1380. sve do 1814. zajedno su bile u raznim unijama u kojima su uglavnom Norvežani izvlačili deblji kraj. Njihov podređeni položaj posebno se odrazio na pisani jezik, a ključna je bila luteranska reformacija u 16. stoljeću. Dansko-norveško kraljevstvo službeno prihvaća protestantizam, misne službe više nisu na latinskom, nego na svakodnevnom jeziku puka, a to je, pogađate, danski. Norvežani koji znaju čitati i pisati služe se danskim, a pisani staronorveški pada u zaborav.
Pismo i govor doduše nisu sasvim ista stvar. Premda je danski snažno utjecao na govorni norveški u gradovima, velika većina populacije i dalje se služila dijalektima. Nakon 1814. u nacionalnom romantizmu raste potreba za vlastitim pisanim jezikom i dvije dominantne struje predlažu kako da se to ostvari. Na istoku zemlje pedagog Knud Knudsen zagovara postepenu prilagodbu postojećeg danskog pisma “učenom” govoru u gradovima (npr. da pišemo språk umjesto danskog sprog i sl.). To pismo danas nazivamo bokmål (knjiški jezik), a njime se primjerice služio Henrik Ibsen u svojim djelima. U ruralnim sredinama smatraju da takav pisani jezik nema veze s dijalektima i “narodnim” govorom. Profesor i lingvist Ivar Aasen stoga putuje čitavom Norveškom (izbjegavajući gradove) kako bi usporedio najbitnije značajke dijalekata i sastavio pisani jezik koji će ih najbolje odražavati, a samim ga time udaljiti od “danskog” bokmåla i donekle vratiti izgubljeno norveško pismo. To je današnji nynorsk (novonorveški), a njime se primjerice služi Jon Fosse u svojim djelima.
Na kraju su oba postala službena s ciljem da preko niza jezičnih reformi u budućnosti postanu jedan tzv. samnorsk. No od ideje se konačno odustaje u 1981. i danas je dopušteno koristiti i jedan i drugi sa čitavim nizom varijacija (sideformer) koje su prisutna u oba.
Npr. glagol rasti u prošlom vremenu možemo pisati kao: øka, økte, øket, auka, aukte ili auket i svaki od oblika pravopisno je ispravan. Približna analogija bila bi da je u hrvatskom pravopisu dopušteno koristiti sve od standardnog narastao sam, kajkavskog narasel sem do čakavskog naresa san.
Procjenjuje se da oko 87% Norvežana koristi bokmål kao glavni pravopis, a 13% nynorsk, pretežito na zapadnoj obali. U školama se uče oba (jedan kao glavni, drugi kao sporedni), a mnogi školarci nisu pretjerano oduševljeni idejom da ih se ocjenjuje u oba.
Hvordan skal vi skrive da? Korleis skal me skriva då?
Da odgovorim na prvo pitanje: “Koji norveški učiti?” U Skandikumu možeš učiti oba budući da je zadnjih godina izašao čitav niz kvalitetnih udžbenika na nynorsku. Tradicionalno koristimo materijale na bokmålu jer se većina polaznika seli u Oslo i veće gradove. Vrijedi spomenuti da su bokmål i nynorsk međusobno razumljivi i da učeći jedan istovremeno razvijamo većinu kompetencija u drugom. Moj bi savjet bio da kreneš s bokmålom jer je dominantniji, ali koji god odabereš, nećeš pogriješiti.
